Godine 1941. obitelj Džamonja sa šestero djece napušta Zagreb. Već 1942. Marko se, još vrlo mlad ženi i 1943. rada mu se prvi sin. Nakon oslobođenja vraća se u Zagreb i upisuje na Poljoprivredni fakultet, ali ga nakon IV semestra napušta iz obiteljskih razloga. U Sarajevu završava kratki tromjesečni kurs za učitelja.

Od 1948. godine službuje kao učitelj u bijeljinskom kotaru (BiH), a već 1949. postaje direktor Osnovne škole.

Godine 1950. upisuje slikarski smjer na VPŠ u Beogradu. Pored slikarstva polaže i matematiku u istoj školi. Godine 1955. odlazi u Istru i postaje nastavnik u školi u Kastvu. U tom lijepom istarskom gradiću, oslobođen naporne dužnosti direktora, vraća se svom omiljenom hobiju - slikarstvu. U tom periodu pretežno radi u ulju. Slika prekrasne crkvice kojih u tom kraju ima na svakom koraku. More, vedute, barke, borove šume - sve je to na dohvat ruke i oka. Tamo ima vremena i mogućnosti da se okuša u kiparstvu. Iz tog vremena sačuvano je nekoliko gipsanih portreta za koje su mu pozirali njegovi učenici.

Godine 1960. Marko se već ne znamo koji put vraća u Zagreb, ali sada zauvijek. U Kemijsko - tehnološkom obrazovnom centru predaje matematiku. U Zagrebu, zbog skučenosti prostora ostaje mu akvarel tehnika kao jedina mogućnost za rad.
U mirovinu odlazi 1978. i tada svim žarom prianja uz slikanje.